Moj život je oduvijek bio buran. Obzirom da sam bila djevojka u punoj mladosti čija je jedina preokupacija bila da se dobro sredi, a zatim provede sa društvom, nije bilo nekih prepreka koje bi me odvratile od mnogih avantura po Sarajevu, ali i po regiji od mora pa do okolnih metropola. Često sam izlazila na fešte sa svojim prijateljicama, zatim putovanja po koncertima, diskačima, kućnim zabavama i, naravno, mnoge moje prijateljice su imale dečke sa kojima su se upuštale u seksualne odnose. I kako to biva među djevojkama i prijateljicama mi smo otvoreno razgovarale o toj temi i neke naše drugarice su nam pričale svoje doživljaje skoro do u detalje, tako da je se vremenom i u meni rađala želja da se upustim u tu vrstu avanture...
(koja je za mene bila velika nepoznanica) i da doživim sve te užitke o kojima su prijateljice pričale. A i mladalačka strast u meni je buktala i teško mi je bilo obuzdavati se više u tom zanosu. Međutim, iako sam po prirodi otvorena i društvena osoba kada se radilo o ovom pitanju tu sam bila mnogo stidna. Možda je neskromno reći, ali sam zaista obdarena ljepotom i od mojih ranih pubertetskih godina su mi se momci počeli nabacivati ne bi li pridobili moje simpatije i tako je ostalo sve do skora. Tek u mojoj 17-stoj godini sam imala "ozbiljniju vezu" sa jednim momkom koji je bio mnogo sladak i ljubazan, međutim mnogo mu je smetala ta moja stidljivost kada je bila riječ o intimnim odnosima.
Mi smo se držali za ruke prilikom šetnji po gradu, i poslije jedne zabave smo se poljubili, ali stid koji je bio prisutan kod mene me je sputavao da se upustim u nešto dalje. Iskreno, imala sam želju da spavam s njim ali je nešto bilo jače od mene što me je svaki put spriječavalo. Njemu je to bilo mnogo krivo i poslije dva mjeseca "zabavljanja" on me je ostavio iz razloga što me nije uspio odvući u krevet. Ovo me je mnogo povrijedilo i danima sam plakala, bila sam ljuta na samu sebe zašto se nisam mogla opustiti u njegovom društvu, a bila sam ga zavoljela i mnogo mi je značio.
Međutim, jako me je povrijedio ovaj njegov postupak jer sam tek tada shvatila zbog čega je on bio sa mnom svo ovo vrijeme i tek tada sam shvatila da sam ja za njega bila samo "komad lijepog mesa" i nije ga bilo briga za moje osječaje....ali, generali su uvijek najpametniji poslije bitke, kao što kaže jedna poslovica.
Uglavnom, u svoj toj mojoj tuzi i razočarenju lutala sam od luke do luke, veze do veze sve dok jednom nisam nabasala na svoju školsku drugaricu koju sam uvijek znala po čednosti i poštenju. Potajno sam prije u vrijeme tih školskih dana bila ljubomorna na nju i zavidna obzirom da je uvijek imala otmen gard i držanje, a to je uvijek bilo interesantno momcima iz naše škole i bila im je jako interesantna...međutim, nje se to nije puno ticalo jer je bila religiozno odgojena i nije im davala priliku da joj prilaze i da joj se udvaraju što je kod njih izazivalo još veću zainteresovanost za njom, a kod nas drugih djevojaka je to budilo ljubomoru i zavist.
Ono što me iznenadilo kada sam je ugledala nakon nekoliko godina je to da je stavila hidžab. Iako je to bilo za očekivati, ipak me to zainteresovalo da čujem kakvo to čvrsto ubjeđenje ima kada se odlučila na tako jedan (za mene) krupan korak u životu. Ali, ona ne htjede da mi priča o tome, već me pozva da pođem sa njom na neko druženje sa sestrama (kako ih je tada nazvala) i da će mi tu puno biti sve jasnije. Ja sam u glavi već bila smislila odgovor tipa otrcane fraze kako nemam vremena i kakao sam prezauzeta ali nešto u meni mi nije dalo da slažem, već naprotiv, u tom trenu čuh sebe kako joj govorim da ću se vrlo rado odazvati tom druženju...
I kako sam obečala tako i bi...par dana kasnije sjedila sam sa pet prekrasnih, čednih djevojaka u jednom udruženju i uživala u njihovom neiskvarenom i iskrenom govoru o sebi, o putu ka vjeri, pokajanju, spoznaji Stvoritelja, duhovnosti i moralnosti koju su doživjele na putu te spoznaje kao i sazrijevanju za iskušenja koja ih čekaju na ovom svijetu još, jer kako mi je rekla jedna od njih da vjera nije samo za onaj svijet, već se valja boriti i živjeti i na ovom svijetu, jer svi mi imamo udio i na njemu. To mi se jako svidjelo i pozavidjeh im na prvu obzirom da su one našle svoju sreću i mir za kojim ja toliko dugo tragam, ali izgleda da sam to tražila na drugim mjestima.
Onda shvatih da me niko ne sprečava da i ja potražim taj mir i sreću, mada sam se osjetila strana u tom društvu jer sve su bile smirene, staložene i povrh svega imale su mahrame na glavama, dok sam ja izgledala kao da sam upravo sišla sa neke od modnih pista, a u mojoj glavi situacija je bila još haotičnija. Ipak odlučih danastavim sa tim druženjima, vjerujući da ću vremenom biti kao jedna od njih...i zaista, vrijeme je prolazilo a ja sam polahko napredovala i napredovala, imale smo česta druženja, naučila sam klanjati, išla sam na kurs sufare-arapskog pisma, posječivale smo zajedno islamska predavanja i svakim danom sam bivala sve čvršća, smirenija i staloženija, osječala sam da se jednostavno punim imanom.
A onda je došao vrhunac svega, odlučila sam da se pokrijem, da stavim taj „famozni“ hidžab. I desilo se to, mnogi su bili šokirani, mama uplakana, babo ljut i razočaran, komšije zapanjene, a moje seke sa sijela presretne i čini mi se jedine iskrene u svojim emocijama koje sam tih dana dobijala sa svih strana, ovih ili onih. Uporedo sa tim sam naučila mnoge bitne stvari koje mnogima danas nisu jasne ili ih ne žele prihvatiti iako praktikuju vjeru već duže vrijeme, a to je u prvom redu da ne postoji „islamsko zabavljanje i ašikovanje“, kao i slušanje muzike sa muzičkim instrumentima pa taman se radilo i o ilahijama, jer ovo navodim obzirom da je moj dotadašnji život bio ispunjen muzikom, momcima i tim nekakvim vezama i vezicama.
I nakraju ove priče za koju se nadam da će biti pouka za sve moje mlade sestre koje se nalaze u sličnoj situaciji i na nekoj prekretnici u životu, dočekala sam njega da uđe u moj život, moju ljubav, oca moje djece. On je bio brat jedne od mojih novih prijateljica, mojih sestara po vjeri, upoznala nas je njegova sestra na ulici, sasvim slučajno dok sam polazila kod roditelja, vijdeli smo se taj prvi put i čini mi se odmah zaljubili...ne, nisam imala nikakav kontakt sa njim, pogled nam se jednom sreo u tom trenutku i ja sam osjetila neke vibracije u sebi. On je odmah stidno oborio pogled, a i ja sam za njim to učinila znajući da je dozvoljen samo taj prvi pogled, a ostali su belaj.
Prošlo je par dana i njegova sestra me je stidno upitala da li sam zaintersovana za brak, da li imam ikakvih planova po tom pitanju i još mi je rekla da njen brat traži sebi životnu saputnicu i da je zainteresovan za mene. Naravno, rekla mi je da bi on došao do moga babe da popriča sa njim na tu temu i da popriča i sa mnom u prisustvu moga babe. A ja sam bila presretna dok sam je slušala, iako sam svojim vanjskim djelom lica pokušavala da ostanem smirena i odvažna, rekla sam da se najavi kod mog babe i dala joj neke smjernice kako će to izvesti obzirom da je babi taj vid prosidbe na islamski način bio jedna velika nepoznanica.
Na svu sreću, hvala Allahu, sve je prošlo kao po loju, babo je bio i više nego odličan u svojoj ulozi, a sve za ljubav svoje mezimice, i nedugo nakon toga ja sam uplovila u braćne vode. Došla je i ta prva bračna noć, od koje sam pomalo i strahovala, da, došao je dan kada sam izgubila nevinost, na halal način ,sa svojim bračnim drugom, svojim suprugom...i niko nije bio sretniji od mene, sretna sam bila i zbog toga što sam uspjela da sačuvam nevinost sve do svoga stupanja u brak. Iako sam bila hirovita, mlada, zgodna djevojka, uz Allahovu pomoć ostala sam djevica do braka i nikad nisam počinila blud.
Hvala Mu što me sačuvao nemorala, tim prije jer mi je moj suprug priznao da ni on nije nikada prije imao seksualno iskustvo, i ne znam kako bih ga mogla pogledati u oči da sam kojim slučajem ušla u brak, a da nisam djevica. Taj stid, koji mi je toliko smetao kada sam bila djevojka i koji me je toliko sputavao, mi je bio prepreka da ne učinim nešto zbog čega bi se čitav život kajala.
.jpg)
.jpg)